BEOGRAD

Toma Zdravković - Legenda kafanske glazbe

Toma Zdravković - Legenda kafanske glazbe

To je bilo neko drugo vrijeme kada nije bilo dovoljno isprsiti se za „pet-šest hiljada maraka“ i snimiti ploču. Trebalo je napisati pjesmu i otpjevati je. A on je znao i jedno i drugo.

Toma Zdravković? To je onaj pjevač što je od obrazovanja imao samo osnovnu školu i tečaj za traktoristu? Točno. Onaj što je čitavo bogatstvo proćerdao po kafanama i kockarnicama da bi iza njega ostao samo jednosoban stan na Petlovom brdu u Beogradu? Potpuno ste u pravu. Pa po čemu je jedan takav zaslužio nositi epitet legende? Teško je to objasniti. Razlog je manje-više bizaran: on je, znate, bio najbolji.

Njegova priča počinje u selu Pečenjevac kod Leskovca. Pošto tamo posla nije bilo, morao je u varoš trbuhom za kruhom. Radio je najteže fizičke poslove, na građevini i tome slično, a u pauzama bi znao sjesti na stepenice i pjevati na sav glas. Prema legendi, Tomu je poznata folk-pjevačica Silvana Armenulić pronašla na jednoj klupi u Beogradu, u trenutku kada je ostao bez novaca. Upravo mu je ona pomogla da stane na noge, a on joj je zauzvrat što mu je omogućila nastupe na njezinim koncertima, napisao pjesmu “Šta će mi život bez tebe dragi.” Ubrzo nakon toga započeo je samostalno nastupati po kafanama, a njegove pjesme vrlo su brzo postale hitovi.

Tekstove svojih pjesama uglavnom je pisao sam i većina tih pjesama su autobiografskoga sadržaja. Riječ je o kavanskim, ljubavnim pjesmama, koje uglavnom govore o neuzvraćenim ljubavima i patnjama. Iza sebe je ostavio mnogobrojne pjesme koje su i danas hitovi: “Da l’ je moguće”, “Danka”, “Dotak’o sam dno života”, “Kafana je moja sudbina”, “Prokleta nedelja”, “Jelena” i “Za Ljiljanu” samo su neke od njih. Veliki prijatelj Tome Zdravkovića bio je Kemal Monteno koji je za njega napisao pjesmu “Pesme moje”.

Ružnjikav mladić, golemog nosa, autsajderskoga stasa i držanja, Toma Zdravković bio je stvoren za jednoga od onih marljivih i naivnih socijalističkih pregalaca, osuđenih na životnu skromnost i anonimnost. Fantastičan maneken loše socijalističke konfekcije: kada danas gledamo njegove fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih, one nam djeluju ikonografski upečatljivije, dakle smješnije, od slika svih drugih pjevačica i pjevača. Možda je takva njegova pojava još više isticala tu rijetku vrstu pjevačkoga talenta: sav životni udes, ljubavne slomove i socijalnu tugu jedne po svemu kafanske zvijezde, Toma Zdravković umio je suobraziti sa svojim glasom, tako da je bojom, melodičnošću i dramskim potencijalom taj glas djelovao kao sinemaskop, na čijem se platnu uvijek, što god pjevao, prikazuje jedan ljudski život i dovršena sudbina. Nimalo nije pretjerano reći kako je u svome glasu Toma imao ono što su imali Vladimir Visocki, Jacques Brel, Georges Brassens ili u kasnim danima Johnny Cash.

Toma je spojio šlagere šezdesetih, sevdalinku i srbijansku varošku pjesmu, francusku šansonu i vlastite kantautorske ambicije. Iz toga je, na kraju, nastala modelski najčišća kafanska pjesma, koja, na žalost, nije imala svojih nastavljača, jer ju je pregazila najezda orijentalne novokomponirane narodne muzike.

Šta će mi život...

On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo previše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila.

Ljubavne afere

Tomine ljubavne afere bile su kratke - od prve djevojke Slavice preko Olgice, s kojom je bio u braku, pa sve do Danke Novović, kojoj je posvetio pjesmu "Danka". U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio u plavušu Slavicu, koja mu je zadala mnogo jada. Nju je, ipak, potpuno zaboravio kada je u Zrenjaninu upoznao zgodnu crnku Olgicu, kojom se i oženio. S njom je dobio kćerku Žaklinu. No, njegov prvi brak nije dugo potrajao.
Sljedeća žena u njegovom životu bila je Milica, s kojom se, nakon nekoliko mjeseci veze, vjenčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije mnogo pio, ostavio se kocke i boemskog društva. Toma se s drugom suprugom Milicom razveo u veljači 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio je u dnu čaše i za kockarskim stolom.
U Budvi se 1972. godine zaljubio u Nadu Radanović i odmah se oženio njome. Ali, i ovaj brak je vrlo kratko trajao, a krah ljubavne veze bacio je Zdravkovića u očaj. Nastavio se opijati iako mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno.

116 tekstova je napisao
•    11 albuma je snimio
•    1982. napravio je prvi solistički koncert u prepunom Domu sindikata u Beogradu
•    1987. snimio je TV šou "Dao sam vam dušu svoju"

Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, pobjegao je prvo u Ameriku, a potom se u prosincu 1974. zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu, koja ga je naprosto vratila u život. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operirali. Nakon što mu se u Torontu rodio sin Aleksandar, s obitelji se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme "Umoran sam od života", "Prokleta nedelja" i "Danka" brzo su našle put do publike.
- Nije u pitanju samo muzika... Ljudi znaju što sam sve radio i proživio. Oni se počinju identificirati s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini, i to je dio onoga što jesam. Jedino me muzika može ispuniti do kraja. Od nje živim i za nju živim - priznao je Zdravković, kojeg je u travnju 1991., na vrhuncu slave, bolest prikovala za postelju u Beogradu.
Poslije 17 godina borbe s rakom prostate, preminuo je 30. rujna 1991.
- Tomu sam upoznao početkom osamdesetih godina. Neko vrijeme smo se intenzivno družili. Znali smo u kafani provesti nekoliko dana. Vratim se u tu kafanu i nakon sedam dana, a konobar mi kaže da Toma nikako nije išao kući. - kaže popularni pjevač Halid Bešlić.

- Ako postoji pravi boem, onda je to bio Zdravković. Jedino ga je donekle mogao pratiti Bora Spužić Kvaka. Toma je bio dobar čovjek i laf. Bio je sitan, nenametljiv, ali pričljiv. Žene su se ljepile za njega. Pitanje je koliko je bio lijep, ali imao je nevjerojatnu karizmu. U to vrijeme najviše je pio vino, a tek ponekada vinjak, votku ili viski. Nije bio stipsa. Ako bi njega netko častio, onda je on vraćao duplo ili trostruko - kaže njegov dobar prijatelj Zahid Bešević Zaha

- Toma je često znao govoriti da postoji 99 načina da se umre, a samo jedan da se živi. Tako ga je on i vodio. Živio je svaki dan kao da je posljednji. Toma Zdravković je otišao, ali su ostale njegove pjesme - kaže legendarni pjevač Leo Martin.

Anegdota o Tomi

Negdje osamdesetih godina svirao sam sa svojim orkestrom “Zlajini drugari” svadbu u “Velikoj Skadarliji” u Beogradu. Mladoženjina želja je bila da mu pjeva Toma Zdravković. “Kralj” je po običaju bio na visini očekivanja. Glasom i čuvenim šarmom fascinirao je sve, pa je pokraj restorana bilo više slušatelja, nego na svadbi.
Kada je svadba završena, Toma i ja smo krenuli uz ulicu lagano, jer sam ja nosio torbu s harmonikom. Negdje kod kafane “Tri šešira” iznenadi nas pravi proljetni pljusak. Sklonili smo se dok kiša ne prestane. Tu ispod nadstrešnice je stajala mala cigančica s velikom torbom punom ruža.
Toma je znao i upita je :
- Je li Zorice, kako si noćas prošla?
- Loše je bilo, mnogo loše Tomo. Ali, veče mi je i pored lošeg pazara, bilo prelijepo. Slušala sam te kako si pjevao i zadovoljna sam.
Toma je iz džepa izvadio novac i bez riječi ga proslijedio u njen džep.
Zorica mu je uzvratila jednom lijepom ružom.
Pravo iznenađenje je tek uslijedilo.
Kad smo, nakon što je kisa prestala, izašli iz Skadarlije, a pošto smo se rastajali jer smo išli u dva različita pravca, Toma mi reče :
- E, majstore, daj mi 100 kinti za taksi.
Tek tad’ sam shvatio da je maloj Zorici dao čitav honorar od 700 maraka !
On se nije dao iznenaditi. Pogledao me i rekao :
- Njoj su pare potrebnije, a i ova ruža, vjeruj mi, više vrijedi od bilo kojih para.
...Kad’ se Toma preselio na neko ljepše mjesto, svirao sam negdje u Švicarskoj. Žao mi je, nisam mogao biti na posljednjem ispraćaju najvećem boemu koji je šetao ovim prostorima. Moj gitarista mi je kasnije pričao. Na pogrebu je dominirao jedan veliki vijenac od prirodnih ruža na kojem je pisalo – “Tomo, moje djetinjstvo te žali”, a donijela ga je, tada već djevojka, lijepa cigančica Zorica...

Što je SKI JAM Snow Festival?
Zašto skijati i povijest skijanja