Jurišićeva 26, Zagreb
Pon-Pet 09-17h

Party Vlak iz perspektive putnika

Budim se i odmjeravam svoj već prekjučer spakiran kofer. "Nikome ne treba ovoliko robe za jedan vikend", zaključujem i ne mijenjam baš ništa. S istim koferom odlazim na putovanje. Danas putujem vlakom. Ponijela sam karte za belu, iako nam fali četvrti. Ponijela sam karte za Remi, iako ga Ana ne zna kartati. Također imam eksternu bateriju i čvrsto se nadam da će ona preživjeti ovo, ne baš toliko kratko, putovanje od Zagreba do Beograda. Ponijela sam i onaj putni jastučić koji u današnje vrijeme baš svi imaju. Ne želim da me ukliješti zbog spavanja u vlaku. Prvi puta idem u Beograd, stoga već večeras moram biti u top formi za partijanje na splavovima.  

Tata me odlučio otpratiti do glavnog kolodvora. Putem se pošteno narugao veličini moje prtljage, a ja mu nisam proturječila. Smijali smo se zajedno. “Mala, pamet u glavu!”, promijenio mu se ton glasa i boja lica kada smo kročili na prvi peron. Nama s desna, stajala je poveća grupa tinejdžera. U središtu na brdu kofera nizale su se limenke Žuje, a društvo se nadvikivalo ne bi li nadglasali techno koji je tukao iz Marshallova velikog zvučnika. S naše lijeve strane bio je mravinjak mladih i baš nitko od siline nije sa sobom ponio onaj putni jastučić koji je meni već krasio vrat. “Među noge što uđe!”, uz mig kao znak šale odgovorila sam tati, dala mu pusu u čelo i hrabro mu predala svoj jastučić. Očito je da neću tako lako zaspati. Preuzela sam koferčinu koja je zapravo bila u rangu s većinom kofera ostalih djevojaka. Neke su me i dobro oprale u dimenzijama prtljage. “Volim te!”, doviknula sam tati i kročila ravno prema pultu s “Fun Factory” oznakama.

Pult se tada činio kao mirna luka u ovom ludilu koje se odvijalo na kolodvoru. Od simpatične djevojke dobila sam sve nužne informacije za sigurno putovanje. "Vidi li ona isto što i ja? Vidi li da je vrag odnio šalu na ovom kolodvoru?", prolazilo mi je glavom dok sam slušala njen nježan glas.  “Kada ju jednom staviš, nećeš ju moći skinuti”, bilo je zadnje što mi je rekla, aludirajući na moju Party narukvicu.

Stavljam zlatnu narukvicu na desnu ruku i osjećam kako postajem dio zabave. Strah je u trenu nestao, a ja sam sada članica ove razuzdane ekipe. Prihvatila sam Somersby od skupine cura mojeg godišta koje sam slučajno upoznala tražeći svoje dvije suputnice.

Ana i Petra stoje u žiži događanja i veoma koncentrirano slušaju Karlinu priču. Karla je s nama trenirala rukomet prije nešto više od 7 godina.  “Kolika je mogućnost da se ovdje srećemo?”, rekla sam čvrsto stišćući Karlu u svom zagrljaju. “Ajme ovo će biti hit! Jel’ vam prvo putovanje s Party vlakom?”, upitala nas je stara prijateljica. “Da, prvi puta. Daj nam reci kaj nas čeka.” “Vjerojatno vam neće biti zadnje, to je sve što ću vam još otkriti. Žurim, vidimo se unutra! Bit ću blizu DJ-a!”, rečenicu je dovršavala jureći prema svom vodiču koji je poveo njenu skupinu.

Svakom vodiču dodijeljena su 2 vagona i trenutno su svi bili zauzeti puneći iste. More ljudi ulazilo je u vlak, a većina cura je muku mučila sa svojim prevelikim koferom. To smo i zaslužile kada uopće nismo organizirane. Imala sam puna 24 sata da presložim kofer i nisam skupila dovoljno snage čak niti da se odreknem kojeg para čarapa.

“Nemoj mi slučajno pomoći!”, odbrusila sam dečku koji je u vlak ulazio prije mene. Bila sam uvjerena da sam to rekla sebi u bradu i da me nije čuo, no Petar se okrenuo i podignuo moj kofer. Potom mi je poljubio ruku u znak isprike i predstavio se.  

-Da je trijezan, sigurno ne bi bio toliko šarmantan-, pomislila sam i što brže se smjestila. Dala sam si dovoljno vremena da procesuiram što se oko mene događa. Promatrala sam prijateljski nasmiješena lica ljudi i shvatila da moje putovanje tek počinje. Vlak se tek odmiče od perona broj 1 Glavnog kolodvora u Zagrebu. 

U nevjerici sam gledala kroz prozor kada me Ana zgrabila za ruku i povukla za sobom. Isto tako, ja sam zgrabila Petru. Prolazile smo kroz nizove vagona od kojih su mnogi bili prazni. Krasili su ih samo koferi i jakne raznih boja. -Sakriva li se ovdje Pale koji je sam na svijetu?- Naznake života pojavile su se nakon već nekoliko pretrčanih vagona. Cure su pozirale fotografu u meni dosad neviđenim pozama i uz mnoštvo “Fun Factory” rekvizita.

Bilo je tu svega; skakanja među sjedalima uz pregršt ljubičastih balona, umiljatih zagrljaja s bijelim kacigama i poziranja s Tovarčićima na glavi. Mnogi su igrali razne društvene igre, a najatraktivnija je bila Rulet na Tovarčiće. Njih sam tada prvi puta vidjela, okusila i oduševila se. To su male slatke rakijice pakirane u praktičnim mini bočicama. U vlaku smo ih kupovali po odličnim studentskim cijenama, “Perks of being a student”.

Napokon dolazimo do dugoiščekivanog Party vagona. To smo shvatile i prije ulaska u njega. Teatralni dim je u polumraku pumpao atmosferu i širio nam se pod nogama. Prozori su zatamnjeni i nitko se ne ponaša u skladu  s vremenom. Još nije niti podne. Okružena sam mladima koji se njišu u ritmu, još uvijek samo pozadinske, muzike. Gledam naokolo, zapravo tražeći Petra. Nitko ne zna moje namjere. Iskreno, ne znam ih niti ja.  

Ispijam svog, već skoro praznog, Tovarčića i koračam u čuveni vagon. Svijetla raznih boja laserski režu laganu dimnu zavjesu i plešu u ritmu Despacita. U toj magli plešu i obrisi ljudi i svakim mi korakom otežavaju pronalazak mete. Što dublje ulazim, atmosfera je gušća.  

Ana me drži za ruku i glasno dovikuje: “Gdje je Karla i gdje je taj DJ?!”. Iako smo na svega pola metra razmaka, mučim se kako bih razumjela njene riječi. Došli smo do kraja vagona, a Karli niti traga.  “Pazi ovo!”, opet mi viče Ana i uvlači me u još jedan krcati vagon. Ostale smo šokirane ravno par sekundi, a onda se stopile s masom pjevajući stihove Miroslava Ilića koji se orio iz zvučnika i podignuo ljestvicu zabave na sljedeću razinu.  

Na početku vagona nalazio se pravi šank. Ponuda pića bila je i više nego opširna, a cijene su ostale studentske. Mnogi su kupovali boce, te ih dijelili sa svojim društvom, no mi nismo imale stol. Svaki je već bio zauzet. Znale smo da ćemo teško punih čaša doći do DJ pulta koji se nalazio na samom kraju vagona.  

“Cure, što se pije?”, upitao nas je konobar plešući s tacnom.

“3 vodke red bull, molim!”, Petra je naručila prvu rundu. Ponio nam je piće i tako nam oslobodio put do željene destinacije na kraju vagona. Platile smo narukvicom. To je svakako bio dobar potez. Cashless sustav plaćanja je bio apsolutni hit u onoj gužvi gdje nismo znali di nam je glava, a kamoli novčanik.

Do sada smo svi već zaboravili da se nalazimo u vlaku koji juri putem Beograda. Karla me primila za ruku, privukla svom stolu, te me zavrtjela kao da smo na pravom plesnom podiju. Pri tom okretu, naciljala sam svoju metu. Petar je nazdravljao s društvom za stolom do nas. Čim me ugledao, podignuo je čašu u mom smjeru. Kao pali vojnik na bojištu, ja sam pala na njegov osmijeh koji je samo početak moje uspomene na Party Vlak Beograd.

Pamtit ću zabavu i, tu i tamo, pogledati fotke najboljih trenutaka s putovanja, ali najviše ću se truditi njegovati nova poznanstva koja sam tamo stekla. Petar mi se nakon putovanja javio SMS porukom: Od kada sam se vratio doma, svake noći sanjam kofere. Svake noć i oni postaju teži. Moji doma su sve naše kofere zaključali na tavan ne bi li mi pomogli oko moje anksioznosti. kada šećem ulicom, prolaznici me psuju kada podignem njihov kofer, ali ja si ne mogu pomoći. Jače je od mene. Sutra idemo na spoj. Nadam se da je u Zagrebu barem upola duhovit koliko je bio u Beogradu. Držite mi fige.

Vlakom više ne putujem kada se ne nudi opcija Party vlaka. Agonija se stvara na samu pomisao da bi vožnja od nekoliko sati ponovno mogla postati ono dosadno i naporno iskustvo kakvim sam ga smatrala prije ovog otkrića. Običnom vlaku fali samo pola, a to je onaj Party dio. Baš kao i u seksu, pola je gora od ničega.

Povezano